Juta Krulc (1913–2015), rođena Zdešar, bila je pionirka slovenske krajobrazne arhitekture. Iako po prirodi tiha, bila je jedna od najrevolucionarnijih ličnosti u tom području. Tijekom svog života projektirala je više od 400 vrtova diljem Slovenije. Redefinirala je sam pojam vrta; za nju je on bio mnogo više od puke dekoracije – bio je prostor za sjećanje i promišljanje te bitan dio ljudskog doma.
Odrasla je u Ljubljani, gdje je na Tehničkom fakultetu studirala arhitekturu u klasi Ivana Vurnika, a diplomirala je 1937. godine. Tijekom rata provela je nekoliko godina u Srbiji, blizu bugarske granice. Nakon rata vratila se u Ljubljanu.
Njezin se je put sve više udaljavao od arhitekture i postajao sve više povezan na krajobrazno oblikovanje. Budući da je oduvijek bila strastvena čitateljica i željna znanja, samostalno je proučavala dizajn i botaniku. Kroz cijelu njezinu karijeru njezin je rad bio usko povezan s ilustriranjem samoniklog cvijeća.
Dok je pripremala crteže za Fenološki atlas, upoznala je Cirila Jegliča. Prepoznavši njezin talent i stručnost, pozvao ju je na suradnju. Između 1953. i 1957. godine radila je kao njegova asistentica na fakultetu te mu bila desna ruka tijekom obnove arboretuma. Souvanov park tada je dovršen i proširen, prerastavši u pravi arboretum. U tom je razdoblju produbila svoje razumijevanje sezonskih ritmova, prostornih tokova i botaničkih kompozicija.
Jutin doprinos isprva se odnosio na radove obnove, a kasnije se proširio na izradu sveobuhvatnog plana za cijeli park. Bilo je potrebno izraditi nacrte elektroinstalacija i kanalizacijskih sustava radi održavanja. Također je sudjelovala u izradi shema sadnje. Jedan projekt koji je uključivao perunike doveo ju je u kontakt s Britanskim društvom za perunike (British Iris Society).
Uživala je u radu u arboretumu. Biljkama je oblikovala prostor, što je zahtijevalo da ga najprije razumije, zatim organizira te naposljetku integrira u skladnu cjelinu. Njezin rad u arboretumu završio je 1957. godine, kada on više nije bio pod okriljem fakulteta, a vodstvo je preuzeo Igo Oraš.
Stečeno iskustvo otvorilo joj je put za samostalno djelovanje. Njezin je pristup spajao arhitektonsku preciznost i hortikulturnu intuiciju. Dizajnirala je s osjećajem za vidne linije, proporcije i kretanje, a njezin je rad uvijek započinjao analizom tla. Bila je jedna od prvih koji su sustavno uvodili trajnice i autohtone biljke u vrtove.
Među njezinim značajnim projektima su park vile Tartini u Strunjanu te vrt Šumarskog instituta u Ljubljani. Najviše je pažnje posvetila vlastitom vrtu u Žirima, koji do danas čuva njezin izvorni projekt, a 2026. godine proglašen je kulturnim spomenikom lokalnog značenja.